Porez na imovinu predstavlja porez na stanje, za razliku od poreza na dohodak koji ga sve više zamjenjuje. Pretežito ga prikupljaju lokalne jedinice i uglavnom donosi malo prihoda u proračun. U zemljama EU udio tih prihoda smanjivao se tijekom 20.stoljeća sa 7% na 4%. Stope ovoga poreza kreću se uglavnom u rasponu od 1 do 3 %, a od porezne se osnovice često izuzimaju stanovi i kuće u kojima stanuju njihovi vlasnici. Budući da se ubire godišnje predstavlja veliki teret za pojedinca i izaziva otpore poreznih obveznika.
Ova vrsta poreza nije uvedena u Republici Hrvatskoj i ozbiljnije razmišljanje o njegovom uvođenu pokrenuto je dolaskom na vlast premijera Zorana Milanovića. Međutim, da bismo mogli uvesti porez na imovinu prvo moramo posložiti neke administrativne stvari kao na primjer gruntovnicu. Dodatni administrativni problem predstavlja i to što su mnoge nekretnine opterećene kreditima. Osim toga, Hrvatska svoj porezni sustav temelji na porezima na potrošnju, PDV-u i trošarinama koje čine polovicu poreznih prihoda. Za razliku od Hrvatske, razvijenije zemlje ubiru više poreza na imovinu što je logično jer se njihovi porezni sustavi zasnivaju na oporezivanju dohotka, dobiti i imovine, koji u zemljama OECD čine 42 posto ukupnih poreza, a u Hrvatskoj samo 18 posto.
Nedavno je u časopisu Nacional objavljeno dvadeset stavaka koje osporavaju uspješno uvođenje istoga, to su:
- Nesređene zemljišne knjige i neupisano vlasništvo na nekretnine,
- Nefunkcioniranje Osobnog identifikacijskog broja i nepostojanje osnovne informacije o broju i površini nekretnina,
- Ustavni sud je već srušio oporezivanje nekretnina koje se ne koriste, jer je to privatno vlasništvo kojim se slobodno može raspolagati,
- Prihodi bi trebali ići lokalnoj samoupravi, a ne državi,
- Država bi imala milijunske troškove jer bi ona i njena poduzeća plaćali porez gradovima i općinama za milijarde kuna vrijednu imobiliziranu imovinu,
- Procjena po tržišnoj vrijednosti iznimno je komplicirana, trebala bi se redovito usklađivati,
- Velik postotak vlasništva u odnosu na kupovnu moć građana. Za razliku od starih zemalja EU, to bi mogao biti jak socijalni udar,
- Lagano izbjegavanje ako imate olakšice, npr. prijenos nekretnina na obitelj,
- Zemlje koje imaju porez na nekretnine nemaju tako visoke poreze na potrošnju (PDV i trošarine), a oni se ne planiraju smanjivati,
- Ako se komunalna naknada zamijeni porezom uz olakšice za nekretninu za stanovanje, gube se prihodi lokalne uprave od te naknade,
- Potrebna su duga prijelazna razdoblja, dugoročna priprema i izmjena niza zakona,
- Nužno je definirati privedenost svrsi građevinskog i poljoprivrednog zemljišta zbog brojnih mogućnosti zloporabe,
- Većina političara i njihovih prijatelja bi morali plaćati više poreza,
- Još teža naplativost od komunalne naknade,
- Hrvatska ima ustaljenu komunalnu naknadu, porez na nekretnine, porez na vikendice, komunalni doprinos – to nemaju u toj kombinaciji i visini one države koje imaju porez na imovinu,
- Neekipirana Porezna uprava za procjenu tržišne vrijednosti i provedbu zakona,
- Izostanak analize troškova za provedbu zakona,
- Teška i komplicirana razrada stopa po različitim dijelovima Hrvatske,
- Teško je istražiti koristi li neka tvrtka ili obrt nekretninu koja se vodi na nju,
- Jak otpor banaka, jer bi se rušila vrijednost imovine koju su kreditirale, te Crkve, koja bi imala milijunske troškove, ali i poduzetnika i građana.
S druge strane, ekonomska struka zalaže se za uvođenje poreza na imovinu jer smatra da može pokrenuti gospodarstvo kroz izvjesno vrijeme. Naime, smanjujući porezno opterećenje na plaće i reinvestirane dobiti povećala bi se cjenovna konkurentnost domaće radne snage, smanjila cijena neiskorištene imovine i troškovi nekretnina, kao i mobilizirala cjelokupna imovina što bi za posljedicu moglo imati pojeftinjenje stanovanja i poslovanja i tako pozitivno djelovati na konkurentnost i rast hrvatskog gospodarstva.
Autorica osvrta: Lucija Dubravac