Objašnjavanje aktualne prakse teorijskim modelima nije popularno, osobito ne u Hrvatskoj. Što zbog brojnih ograničenja koja je pri tome potrebno staviti na modele ili alternacija koje je potrebno unijeti da bi isti zadovoljavajuće opisivali stvarnost. U svim tim prilagodbama izgubi se početni smisao modela. U ovom osvrtu, na temelju Modern macroeconomics, (Snowdon & Vane), predstavljen je post-keynesijanski pogled na uzroke krize. Koliko je to primjenjivo na hrvatsko gospodarstvo ostavljeno je čitatelju da prosudi za sebe.
Post-keynesijanska teorija veliki značaj posvećuje neizvjesnosti vezanoj uz budućnost. Tko snosi rizike neizvjesne budućnosti ovisi o organizaciji gospodarstva. Post-keynesijanizam razlikuje dvije alternative. Kooperativnu ekonomiju obilježava proizvodnja organizirana tako da vlasnik korištenog resursa (rad, kapital, zemlja) bude nadoknađen kroz predodređeni udio u konačnom proizvodu. Za primijetit je da onaj koji organizira proizvodnju ne snosi rizik gubitka. U slučaju neuspjeha, vlasnici resursa imati će jednostavno, udio u ničemu. Za razliku od kooperativne ekonomije, poduzetničku ekonomiju obilježava proizvodnja organizirana od stane poduzetnika koji zapošljavaju faktore proizvodnje što plaćaju u novcu. Poduzetničkom aktivnošću faktore proizvodnje transformiraju u proizvod koji nude tržištu, za što očekuju novčanu naknadu. Važno za uočiti je da poduzetnici preuzimaju rizike naplate ali istovremeno polažu prava na eventualno ostvarenu razliku u cijeni. Hrvatsko gospodarstvo je liberalni kapitalizam, u nastajanju. Nastavak je stoga u kontekstu poduzetničke ekonomije.
Keynes – Prevelika je preferencija likvidnosti
Danas aktualne ekonomske politike formulirane su na način da se od racionalnih agenata očekuje da predosjećaju što će se dogoditi u budućnosti. Na temelju poznavanja (predodžbe) oni izvršavaju investicije (poduzetnici) ili kupnju (potrošaći). Predodžbe racionalnih agenata njihova su pozitivna očekivanja – animal spirits. U nedostatku animal spirits-a poduzetnici ne će donositi značajnije odluke vezane uz investicije. Razlog apstiniranju od investiranja je neizvjesnost. Poduzetnici investicije financiraju iz zaduživanja. Bankovni kredit, najčešći oblik zaduživanja poduzetnika, amortizira se mjesečnim anuitetima. Investicija je rizična zbog nepoznavanja budućih novčanih tokova koje onda donosi. Postojanje pravno obvezujućih ugovora uklanja dio neizvjesnosti vezanih uz budući novčani tok, daje poduzetniku određenu sigurnost i potiče na investiranje. S druge strane, nesigurnost vezana uz buduće novčane tokove povećava potražnju za likvidnošću. Likvidnost je pritom odustajanje od trenutne potrošnje (investiranja).
Kreps – Čekaju se dodatne informacije
Svaka odluka o budućim aktivnostima temeljena je na dostupnim informacijama. Odluku odgađamo samo zbog nedostatka informacija. Konkretno, do dogode dolazi jer očekujemo dodatne informacije u doglednoj (kratkoročnoj) budućnosti. Čekati dodatne informacije samo je kratkoročni fenomen, jer za racionalnog agenta dugoročno odgađanje odluke nije optimalno rješenje (osim kada se donošenje odluke odgađa u beskonačnost). Objašnjenje krize uzrokovane na strani potražnje stoga trebamo promatrati kao odgađanje investicija i potrošnje uslijed nedostatka informacija. Dokle god racionalni agenti ne prime potrebne informacije, sustav će biti stabilan na nepoželjno niskoj razini dohotka.
Koliko su ova rigidna objašnjenja iz modela primjenjiva na aktualno stanje hrvatskog gospodarstva ostavljeno je čitatelju da prosudi. U kakvom je stanju poštivanje pravno obvezujućih ugovora koji smanjuju neizvjesnost? Kada bi oni smanjili neizvjesnost potreba za likvidnošću bila bi manja, a više bi se moglo investirati. Također, što je sa informacijama u zemlji u kojoj ni strateški dokumenti nisi pouzdani, a porezi se mijenjaju sa svakim novim kalendarom.
Autor osvrta: Vedran Bukvić