Reforma poslije krize

Never let a good crisis go to waste“ (hrv. nikada ne dopusti da dobra kriza bude potraćena), poznata je izreka. U prethodnom smo se članku upoznali s krizom, a u ovom ćemo saznati kako su ju Europska središnja banka, Europska unija i države članice iskoristile za provođenje reformi.

Europska središnja banka

Europska središnja banka našla se u nezavidnoj situaciji tijekom krize. Vjerojatno najveću prijetnju predstavljala je „petlja propasti“ (engl. doom loop). Kako bi mogli razumjeti petlju propasti potrebno je poznavati funkcioniranje (poslovnih) banaka. Većina sredstava s kojim raspolažu banke dolaze od novca na računima građana i poslovnih subjekta, na koje banka mora platiti manje (npr. za tekući račun) ili veće (npr. za štedni račun) kamate. Kako bi banke mogle ispuniti svoje obveze prema građanima one dalje ulažu sredstva koja su prikupile u kredite građanima i poslovnom sektoru, u kupnju raznih financijskih instrumenata te u kupnju državnih obveznica. U slučaju kada se ekonomija nalazi u recesiji, banke će prilagoditi svoje ulaganje. Građani, koji će teže otplaćivati postojeće kredite, više neće tražiti nove kredite, stoga banke više ulažu u državne obveznice. Iz navedenog razloga, kao i radi sigurnosti naplate državnih obveznica, banke su najveći kupac državnih obveznica.

Ova praksa relativno dobro funkcionira dok postoji apsolutna sigurnost da će država platiti svoja dugovanja. Ali, u slučaju kada je država toliko zadužena da financijska tržišta počinju sumnjati u njenu sposobnost da otplati sve svoje dugove, banke počinju paničariti. Ako bi država proglasila bankrot, banke bi izgubile velike količine novca što bi i njih moglo odvesti u bankrot. Možda se pitate: „Ali zašto banka jednostavno ne proda državne obveznice?“. Protupitanje je: „kome?“. Nitko ne bi htio posuditi novac nekome ako sumnja da će mu biti vraćen. Naravno, postoje oni koji su spremni preuzeti taj rizik, ali oni zahtijevaju i veću kamatu. To znači da je državi zaduživanje skuplje te postaje vjerojatnije da neće moći platiti svoj dug. Ove okolnosti mogu odvesti cijelu ekonomiju u propast. Navedena situacija zove se petlja propasti.

Kako bi se spriječio ovakav razvoj događaja,  ESB je morala osmisliti nove alate za rješavanje kriza. Uveden je program kojim bi ESB kupovala vrijednosnice i obveznice od banaka. Navedeno je imalo dvojaku ulogu. Prva uloga bila je osiguravanje likvidnosti banaka kako bi se spriječila petlja propasti. Druga je bila izbjegavanje deflacije, što bi išlo protiv ESB-ovog cilja inflacije „blizu ali ispod dva posto”. Kasnije, tijekom 2014. godine, ESB je uvela program kvantitativnog popuštanja (kupnja obveznica kada ih država emitira, a ne nakon što ih banke kupe). Cilj u pozadini svih ovih programa bio je povećanje inflacije na željenu nisku razinu, ali i poticanje rasta gospodarstva Europske unije.

Europska unija

Nakon izbijanja krize postalo je jasno da su se slabosti s kojima se Europska unija suočavala pretvorile u imanentne probleme. Ti problemi uključuju neodrživu razinu zaduženosti, nedostatak financijske regulacije i nepostojanje institucija koje bi predvidjele i riješile krize prije njihovog nastanka.

Glavni problem nakon izbijanja krize predstavljala je nestabilnost i neotpornost financijskog sektora. S ciljem rješavanja problema financijskog sektora, EU je između 2010. i 2011. godine osnovala nekoliko novih institucija. Europski odbor za sistemske rizike (ESRB) osnovan je kako bi se spriječili i uklonili dugoročni rizici te uspostavio nadzor nad financijskim sustavom EU. Sukladno zahtjevima Europskog parlamenta za većom supervizijom nad integriranijim financijskim tržištima EU, osnovan je Europski sustav financijskog nadzora (ESFS). EFSF sastoji se od triju europskih nadzornih tijela, to su: Europsko nadzorno tijelo za bankarstvo (EBA), Europsko nadzorno tijelo za vrijednosne papire i tržište kapitala (ESMA) i Europsko nadzorno tijelo za osiguranje i strukovno mirovinsko osiguranje (EIOPA), te od nacionalnih nadzornih tijela. Nakon kritika da EFSF raspolaže nedovoljnim sredstvima kako bi efektivno obavljao svoju zadaću, provedene su reforme kojima se alociraju veća sredstva nadzornim tijelima te povećavaju ovlasti.

Sljedeći problem na koji se Europska unija fokusirala predstavlja slabost bankarskog sektora. Stoga je Europska unija objavila jedinstveni pravilnik 2012. godine, čime su postavljeni temelji bankarske unije. Temelji jedinstvene bankarske unije uključuju Jedinstveni nadzorni mehanizam (SSM) i Jedinstveni sanacijski mehanizam (SRM). U sklopu SSM-a Europska središnja banka ovlaštena je nadzirati i pratiti poslovanje banaka te prosuditi o usklađenosti njihovog kreditiranja, posuđivanja i investiranja s jedinstvenim pravilnikom. U sklopu SRM-a postavljen je okvir unutar kojeg se zatvaraju poslovne banke uz minimalno korištenje državnog novca. Također, u sklopu bankarske unije postavljena je minimalna količina potrebnog kapitala za monetarne institucije kako bi se osigurala otpornost na ekonomske i financijske šokove, poboljšao nadzor nad rizikom i omogućilo normalno kreditiranje tijekom recesije. Pored navedenog, osigurana je jednaka razina zaštite depozita u cijeloj Europskoj uniji.

Tijekom krize postalo je očito da Pakt o stabilnosti i rastu (Stability and Growth Pact, SGP), koji je predstavljen kako bi se spriječili preveliki deficiti država članica, nije dorastao izazovima krize. Pakt je trebao osigurati prostor unutar kojeg bi države mogle stabilizirati potrošnju tijekom recesije. Ovo se pokazalo neostvarivim jer su države s ciljem spašavanja vlastite ekonomije morale povećati potrošnju iznad predviđenih iznosa. U okolnostima u kojima prihodi od poreza padaju, to se pokazalo prezahtjevno za granice koje su predviđene u SGP-u. S ciljem povećanja ekonomske koordinacije u eurozoni i nadzora nad fiskalnom politikom, 2011. godine provedena je reforma SGP-a. Nakon nove reforme fokus je stavljen na razinu duga, umjesto na deficit. Također, postavljeni su ciljevi za srednjoročnu održivost proračuna. U sklopu iste reforme institucionaliziran je Europski semestar s ciljem bliže suradnje ekonomskih, proračunskih i politika zapošljavanja država članica. Europskim semestrom povećan je nadzor i mogućnost sankcija za države koje se ne pridržavaju pravila.

Države članice

Osim navedenih mjera, države članice Europske unije osnovale su mjere kojima se pomaže članicama u teškim financijskim problemima. Glavna takva mjera je privremeni Europski fond za financijsku stabilnost (EFSF), kasnije Europski stabilizacijski mehanizam (ESM). ESM-om nude se sredstva zemljama u slučaju ugroze njihove financijske stabilnosti i financijske stabilnosti europodručja. To znači da će država, koja se nalazi u situaciji neodrživih financijskih poteškoća, primiti financijska sredstva kojima će si pomoći (time što će se riješiti problem održivosti financija), a isto tako i Europskoj uniji (kako se problem ne bi proširio na druge države). Sredstva ovih fondova (ukupne vrijednosti 700 milijardi eura) pružena su Grčkoj, Cipru, Španjolskoj, Irskoj i Portugalu.

Države članice također su provele niz strukturnih reformi kojima je povećana otpornost i konkurentnost. Ove reforme odnosile su se na regulaciju tržišta, zaštitu rada, fleksibilnost plaća i implementaciju aktivnih mjera zapošljavanja. Provedba ovakvih reformi značajno je usporila od 2013. godine, nakon koje su provedene uglavnom slabije promjene. Kriza je također pokazala da države članice uglavnom provode strukturne promjene tijekom recesije, unatoč nadama EU da kroz financijsku pomoć pokuša potaknuti države članice na provođenje reformi.

Europska unija, ESB i države članice učinile su mnogo kako bi zaustavile produbljenje recesije i spriječile buduće krize. No mnogi ekonomisti kritiziraju odgovor spomenutih aktera. Prema nekim kritikama ESB je prekasno i preslabo reagirala na krizu, uglavnom zbog straha da ne prekorači ovlasti i osigura neovisnost. Također, prevladava mišljenje da su mjere štednje uz istovremeno provođenje reformi produbile recesiju umjesto da ju ublaže. Nadalje, ispituju se efikasnost reformi koje je provela Europska unija u zaštiti od buduće krize. Postoji strah da provedene mjere (posebno nedovršena bankarska unija) nije dovoljna da spriječi krizu većih razmjera.

 

Adam Vilček

Literatura:

 

  1. Dessimirova D. (2019), Europski sustav financijskog nadzora [online], Bruxelles: European Parliament, dostupno na: https://www.europarl.europa.eu/factsheets/hr/sheet/84/european-system-of-financial-supervision-esfs (6.1.2020.)
  2. Mock V. i Lupini L. (2017), Capital Markets Union: Creating a stronger and more integrated European financial supervision [online], Bruxelles: European Commission, dostupno na: https://ec.europa.eu/commission/presscorner/detail/en/MEMO_17_3322 (6.1.2020)
  3. Szczepanski, M. (2019), A decade on from the crisis: Main responses and remaining  challanges, Bruxelles: European Parliament Think Tank