Uzlet – recesija, uzlet –recesija tempo je na koji smo naučeni u suvremenom gospodarstvu. Nije lako oteti se dojmu kako državnim intervencijama spašavajući gospodarstvo od jedne recesije samo stvaramo savršene uvjete za novu, u pravilu još veću. U nastavku kratko ukazujem na uzročno – posljedičnu vezu dot-com krize iz 2000. godine i krizu hipotekarnih kredita 2008. godine kako bi mogao ukazati na potencijalne uzroke sljedećeg tržišnog „balona“.
Napredak računalne tehnologije, preciznije sve više novih primjena iste u svakodnevnom životu pogodovali su razvoju euforične atmosfere ulagača u tehnološki sektor tijekom 90-tih godina prošlog stoljeća. Uobičajeni koncept dot-com kompanija bio je zauzeti što veći tržišni udio dok je internet tek pronalazio put u kućanstva i pozicionirati se kako prepoznatljiv brand. U početku se stoga toleriralo poslovati s gubitkom jer se ciljalo na kasniju prepoznatljivost branda, a time i opravdanost naplaćivanja usluge. Ulagače su dodatno ohrabrile i niske kamatne stope 98′ i 99′ stoga početnog kapitala nije nedostajalo. Tijekom 2000. godine FED je završio politiku niskih kamatnih stopa i čak 6 puta ih povisivao – gospodarstvo je izgubilo jeftina sredstva financiranja, a time i moment rasta. Vrhunac balona dosegnut je 10. ožujka 2000. godine. Kada je tehnološki indeks NASDAQ dosegao 5,132.52 poena, odnosno duplo više nego što je vrijedio samo godinu dana ranije. Blagi pad koji je uslijedilo tada je ocijenjen tek kao korekcija cijena. Pravi pad započeo je 4. travnja, potaknut osuđujućom presudom Microsoftu za tržišni monopol. Gubici su se gomilali, kriza je započinjala, a dodatnu nestabilnost uveli su teroristički napati 11. rujna 2001. godine. Pad koji je uslijedio trajao je sve do sredine 2002. godine. Spašavanje gospodarstva dovelo je do reakcije FED-a u obliku rekordno niskih kamatnih stopa – ispod 2 posto. Tržište je bilo preplavljeno likvidnošću, a financijska industrija kreativnija nego ikada prije.
Nakon dot-com balona iz 2000. godine i terorističkih napada 11. rujna američko se gospodarstvo počelo oporavljati, likvidnosti nije nedostajalo, a novi se balon već napuhivao – tržište nekretnina. Tome treba pridodati ulazak Kine u WTO 2001. godine čime je svjetsko tržište preplavljeno jeftinim proizvodima, a FED se pribojavao pojave deflacije unatoč rekordno niskim kamatnim stopama. Američka opsesija posjedovanjem nekretnine rezultirala je novim instrumentima na financijskom tržištu. Američka je država stambeno zbrinjavanje ocijenila kao opći interes. Pritom se nije upuštala u izravne tržišne intervencije, ali je osnovala Government sponsored enterprises (GSE) – Sally Mae i Freddie Mac. To je značilo da su komercijalne banke mogle nastaviti izdavanje hipotekarnih kredita jer su izbjegle problem ograničenih sredstava. Hipotekarni krediti bili su dostupniji više nego ikada prije, a pojavio se i sve veći broj onih drugorazrednih što je omogućeno sekuritizacijom aktive na način da su izdane hipotekarne kredite grupirale i kao MBS prodavale institucionalnim investitorima, a što je značajno potaknuto otkupljivanjem istih i od strane GSE-a. Nemaran posao rejting agencija omogućio je da se takve MBS ocijene AAA rejtingom i prodaju na najširem svjetskom tržištu. Uz to, nedostatak regulacije omogućio je nesavjesno ponašanje svih u lancu. Zastupnici na terenu gotovo svima su odobravali drugorazredne hipotekarne kredite, prvenstveno jer su radili na proviziju. Banke su nemarno preprodavale MBS, a sudionici globalnog financijskog sustava u njima su vidjeli sigurne investicije sa izvanrednim prinosom. Potražnja na tržištu nije mogla pratiti ponudu jer su mnogi kupovali nekretnine iz špekulativnih interesa, a ne potrebe za stanovanjem. Procjene o višku ponude kreću se do 2 milijuna nekretnina. Pad cijena bio je neizbježan, a broj nenaplativih kredita sve je iznenadio. Kao početak krize uzima se propast Lehman Brothersa 15. rujna 2008. godine. U nastavku krize najveće su američke banke bile pred rubom propasti zbog posjedovanja nenaplativih MBS-a, a kriza se zbog svjetske raširenosti izvedenica proširila i na realni sektor globalne ekonomije. Najvažnije svjetske središnje banke spustile se kamatne stope na ispod 1 posto, a tu su se i zadržale. Države su nacionalizirale nekoliko banaka, ostalima su podijeljena pozamašne novčane pomoći, a nisu izostale ni brojne intervencije u realnom sektoru – primjerice pomoć autoindustriji u SAD-u.
Globalna recesija poremetila je planove otplate zajmova mnogih država, posebice u eurozoni, a koje su računale na konstantan rast koji će biti veći od kamatnih stopa. Iako američko gospodarstvo pokazuje znakove oporavka – raste zaposlenost, burzovni indeksi se vraćaju na predkrizne razine, optimizam raste, itd. No s druge strane posljedice krize u Europi još su svježe, dodatno pojačane prezaduženim europskim gospodarstvima, a analitičari neprestano odgađaju kraj krize. Tržište je ponovno zahvaljujući središnjim bankama preplavljeno likvidnošću, no zbog čega smo danas iznova sigurni da se povijest neće ponovit?
Kineski milijarderi zbog ograničenja i nedostatka investicijskih mogućnosti ulagali su proteklih godina u građevinski sektor, neki od njih uložili su akumuliranu štednju čak triju generacija. Neke procjene govore kako je preko 20 posto kineske ekonomije zasnovano na građevinskom sektoru. Rezultat su gradovi namijenjeni milijunima ljudi, ali oni stoje prazni. Valja napomenuti da kineski građevinski sektor ne ovisi o inozemstvu, tj. usporavanje građevinarstva usporava dug lanac kineske ekonomije iza sebe, a što može dodatno usporiti cijelo gospodarstvo. Iako se Kina ubrzano urbanizira, činjenica je kako si prosječan seljak koji se seli u grad ne može priuštiti stanove po trenutnim tržišnim cijenama. Cijena nekretnine u Šangaju iznosi 45 prosječnih godišnjih plača! U nastojanju da obuzda špekulativnu kupovinu nekretnina kineska je vlada po uzoru na politiku 1 djeteta, uvela politiku 1 nekretnine. Je li kinesko tržište nekretnina „too big too fail“ ili su neke stvari i za kinesku vladu ipak prevelike?
S druge strane, u Americi se već desetljećima razvija novi balon, a trenutna recesija s padom zaposlenosti mladih samo je dodatno ukazala na njega. Visoko obrazovanje često diskutabilno razmatrano kako javno dobro, najčešće se tretira kao takvo. Zbog raširenosti i kvalitete privatnih sveučilišta, bilo je potrebno poticati privatizaciju visokog školstva ali istovremeno zadržati dostupnost istog što većem broju studenata. Studenti kao posebna socijalna skupina, a kada pričamo o kreditiranju i isključena skupina trebala je novi oblik financiranja – studentski zajmovi. Procjenjuje se kako preko 60 posto američkih studenata ima nekakav oblik studentskih dugova, a u prosjeku oni iznose visokih 24.000 dolara po studentu. Kako je potaknuta od strane vlade potražnja za visokim obrazovanjem rasla, privatna su sveučilišta imala 2 mogućnosti. Ili povećati upisne kvote i time zadržati cijene studiranja istima, ali zadržati kvote zbog čega će rastuća potražnja povećati cijene. O razmjerima porasta cijene govori činjenica kako je u odnosu na 1986, opća razina cijena porasla 115 posto, dok je s druge strane cijena visokog školovanja porasla u prosjeku 498 posto u istom razdoblju. Zanimljivo je kako se i na ovom tržištu – „potencijalnom balonu“ također sve odvija oko još jednog GSEa – Sallie Mae. Sallie Mae je osnovana 1972. godine i sve do 1997. bila tipičan GSE od kada je počela privatizacija koja je završena 2004. godine. U situaciji kaka je nezaposlenost mladih visoka dolazi do situacije u kojoj tek završeni diplomanti moraju prihvaćati niže plaćene poslove koji nisu dovoljno plaćeni kako bi pokrili rate studentskih zajmova. Ostaje otvoreno pitanje u kojem će se smjeru priča razviti. Moguće da će uz rast američkog gospodarstva otplaćivanje studentskih kredita ostati stabilno, s druge strane nerealno rastući troškovi studija mogli bi dovesti do nove krize.
Autor osvrta: Vedran Bukvić