Javni dug zauzima vrlo važno mjesto u financijama svake države te mu se zasluženo pridaje velika pažnja. Kako porezima, naknadama, doprinosima te sličnim oblicima prihoda država vrlo često ne prikupi dovoljno sredstava za podmirivanje javnih potreba, javlja se potreba za zaduživanjem. Država se može zadužiti na stranom i domaćem financijskom tržištu s ciljem prikupljanja manjka sredstava za javne potrebe.
Javni dug je ujedno i instrument ekonomske politike i ima svoju fiskalnu i monetarnu funkciju, te na taj način i utjecaj na gospodarski razvoj. Možemo ga definirati kao dug središnje i lokalne državne vlasti prema vanjskim ili unutarnjim vjerovnicima. Javni dug u Republici Hrvatskoj definira se kao dug opće države. U opću državu uključena je središnja država, odnosno središnji državni proračun i izvanproračunski fondovi te lokalna država. Podatke o javnom dugu Republike Hrvatske možemo pratiti od 1994. godine jer od tada postoje usporedivi podaci o javnom dugu. On zauzima značajan dio BDP-a, stoga je važno promatrati njegovo kretanje. Očekivano, dug lokalne države ima jako mali udio u BDP-u. Primjerice 2003. je iznosio svega 0,6% BDP-a. Iz tog razloga analizu javnog duga moguće je usmjeriti na dug središnje države. Dug opće države u BDP-u, uz određene oscilacije, zauzima sve veći udio, što stvara sve veće probleme državnim financijama te otežava pronalazak potrebnih sredstava za njegovo pokriće. Tako je s 35,1% 2009. godine narastao na 41,3% BDP-a 2010. godine.
Vrlo je važno na koji način se država zadužuje, kod koga i na koliko dugo. Međutim, važno je odrediti i tko će snositi troškove javnog duga.
To pitanje jedno je od temeljnih problema javnog duga. Trebaju li snositi teret javnog duga sadašnje ili buduće generacije ponekad je teško odlučiti. Odgovor na to pitanje uvelike ovisi o tome za što je utošen novac, tj. javni rashod, dakle za što se sredstva namaknuta javnim dugom koriste. Ako država želi opteretiti sadašnje generacije, to najlakše može učiniti povećanjem poreza, što nije najpopularnija mjera u očima tih generacija. Ukoliko se država odluči opteretiti buduće generacije, čini to zaduživanjem. Možemo reći da se pri određivanju nositelja javnog duga treba voditi mišlju tko će imati koristi od utrošenog novca, odnosno možemo reći kako se takva odluka čini najpravednijom objektivnim razmatranjem pitanja nositelja javnog duga. U slučaju da su rashodi nastali zbog ulaganja u razvojne programe od kojih će i buduće generacije imati koristi, poput izgradnje bolnica, škola, autocesta, poštenije je da se ravnomjerno opterete i sadašnje i buduće generacije. Više je nego očigledna nepravda koja bi bila učinjena kada bi takve javne rashode podmirivale isključivo sadašnje generacije. Međutim, ukoliko se država zadužuje kako bi financirala projekte čiji će korisnici biti pretežito sadašnje generacije, lako je povući paralelu da bi troškove istih trebale platiti sadašnje generacije. Međutim, naravno da u stvarnosti nije tako lako naći odgovor na pitanje tko bi trebao platiti trošak javnog duga. Činjenica koja možda ne upada u oči na prvi pogled jest da je kod zaduživanja također bitno voditi računa hoće li domaće stanovništvo moći u dugom roku podnijeti teret otplate duga. Besmisleno je opteretiti buduće generacije, ako je već sada vidljivo da one neće moći podnijeti toliki teret i da je zaduživanje preveliko. Kada ne bismo brinuli o budućim generacijama, bilo bi najlakše danas uzeti velike zajmove, a da se o povratu istih brine netko drugi za mnogo godina. Upravo ta činjenica kojom lako možemo ugroziti buduće generacije otežava odluku o nositelju javnog duga. Zbog svega toga pitanje nositelja javnog duga i dalje ostaje kompleksno i jednostavan odgovor na to pitanje često nije lako pronaći.
Autorica osvrta: Antonija Zuban