Europski parlament sredinom travnja ove godine izglasao je tri direktive kojima se uspostavlja bankarska unija, sustav koji bi trebao spriječiti nove bankarske krize. Cilj je obnova povjerenja u bankarski sektor, stabilizacija financijskog sustava i stabilizacija eura – uvesti jedinstvena pravila za cijelu Europsku uniju radi pojačane kontrole rada banaka. Poanta je da porezni obveznici više ne plaćaju za probleme banaka te banke postaju odgovorne za svoje postupke. Nova pravila smatraju se ključnima za jačanje eura, nakon što je propast banaka izazvala financijski slom.
Donesenim direktivama uspostavljena su tri stupa nove unije, odnosno tri jedinstvena mehanizma: za nadzor banaka (SSM), za sanaciju i likvidaciju banaka (SRM) te za osiguranje depozita. Mehanizam za nadzor zadužen je za superviziju i kontrolu banaka, a Mehanizam za sanaciju intervenira u problematičnim situacijama tj. kada se banke nalaze u opasnosti od bankrota. Glavna odgovornost za superviziju pada na Europsku središnju banku (ECB), dok kasnije intervencije i plan restrukturiranja provodi Odbor za sanaciju i likvidaciju banaka. Zadnju odluku o sanaciji banke i o planu restrukturiranja donosi Europska komisija, te se provedba plana vrši na nacionalnoj razini.
Unutar SRM-a trebao bi se formirati Jedinstveni fond za sanaciju i likvidaciju u koji se sredstva prikupljaju kroz doprinose banaka, te bi se kroz tranzicijski period od osam godina u fond trebalo prikupiti 55 milijardi eura.
Pozitivna strana ovakvog sistema je nametanje troška saniranja samim vlasnicima banaka, a ne kao do sada poreznim obveznicima. Isto tako, promovira se transparentnost i potiče se tržišna utakmica tako što se ohrabruju potrošači da sami izabiru najbolje uvjete. Trebalo bi se spriječiti ponavljanje financijske krize koja je izazvala velike fiskalne terete i produbila ekonomsku krizu.
No, s druge strane postoje i problemi, koji proizlaze iz loše definiranih sastavnica cijelog sustava. Zasada je nadzor dogovoren samo za 130 velikih banaka unutar Euro zone, čime veliki broj manjih ostaje izvan unije. Isto tako, ECB počinje s nadzorom sredinom ove godine, a mehanizam za sanaciju neće biti uspostavljen još naredne dvije godine. Javlja se pitanje što s bankama u kojima ECB već sada pronađe nepravilosti. Intervencije na nacionalnoj razini više nisu dozvoljene, a mehanizam za sanaciju ne postoji, kao ni fond koji se uspostavlja tek završetkom tranzicijskog perioda od 8 godina. ECB ima ovlasti samo ukazati na probleme, a nema utjecaj na rješavanje istih.
Kritičari tvrde da je sustav prekompleksan i neprimjereno financiran. Smatra se da je 55 milijardi eura premalo za stvarnu učinkovitost fonda, s obzirom na to da je od 2008. godine do danas na spašavanje banaka u Europskoj uniji potrošeno više od 470 milijardi eura. ECB se slaže sa kritikama o složenosti i nedovoljnoj količini sredstava, ali ipak smatraju da je u dugom roku ovo jedino rješenje za trenutnu situaciju.
Članicama Europske unije koje nisu dio Eurozone, uključujući Hrvatsku, prepuštena je odluka o pristupanju bankarskoj uniji. Hrvatska namjerava potpisati Sporazum o transferu doprinosa u sanacijski fond bankarske unije. To ne znači direktni ulazak u uniju, već samo da će se najkasnije za osam godina novac koji će uplaćivati banke na nacionalnoj razini prenijeti u europski fond. Potpisivanje sporazuma proizvodi učinke tek ulaskom u Euro zonu ili ranijem dobrovoljnom pristupanju bankarskoj uniji. To stvara nove troškove za domaće banke, ali procjene govore da taj trošak ne bi trebao biti velik; iznos bi na godišnjoj razini trebao biti nešto niži od iznosa koji sada domaće banke uplaćuju Državnoj agenciji za osiguranje štednih depozita.
Ove donesene regulative ne bi trebale pretjerano utjecati na domaće banke, jer one nisu toliko velike da spadaju pod direktnu kontrolu Europske središnje banke, ali su ipak dio grupacija koje imaju sjedište unutar Euro zone koje zapravo već jesu pod tim nadzorom. Ono što se u teoriji može dogoditi je da bi banke koje posluju u Hrvatskoj, nakon 2016. godine, u slučaju da zapadnu u ozbiljne probleme, mogle biti sanirane ili likvidirane, a da Hrvatska nema presudnu ulogu o odlučivanju o tome.
Autor osvrta: Tanja Linta