Od 23. do 26. svibnja ove godine diljem Europske unije provoditi će se izbori za Europski parlament. Postoji i mogućnost da će stanovnici Ujedinjene Kraljevine izaći na izbore za EU parlament ukoliko do tada ne izađu iz Unije. Cilj ovoga kratkoga eseja je objasniti važnost EU izbora i prodiskutirati koje posljedice za gospodarstvo Eurozone, a onda i na gospodarstvo EU ovi izbori mogu izazvati.
Objasnimo za početak važnost izbora za Europski parlament. Zadnjih par godina, posebice nakon rigoroznih mjera štednje koje su na mediteranske zemlje nametnule fiskalno odgovornije članice i nezapamćene izbjegličke krize, javlja se sve jači i opasniji populistički, anti-EU pokret. Predvode ga umjerena i radikalna desnica u mnogim zemljama uključujući Italiju, Francusku i zemlje Višegradske skupine. U nekim od navedenih zemalja su te političke grupacije na vlasti i uživaju značajnu podršku javnosti. Prevedeno, ostvariti će dobar rezultat na izborima za Europski parlament što predstavlja opasnost za nastavak progresivnog smjera kretanja EU. Smatra se da će novi europski parlament biti najraznolikiji u povijesti što će dodatno otežati sastavljanje većine budući da niti jedna grupacija definitivno neće moći samostalno sastaviti većinu te će prema nekim procjenama trebati čak tri grupacije za sastavljanje većine. Sami taj proces će otežati izbor predsjednika komisije pogotovo ako se Europsko vijeće poželi uključiti i predloži svojeg kandidata bez obzira na ishod izbora. Ulazak većeg broja populističkih stranaka otežat će sastavljanje koalicije, prijeko potrebne reforme EU i Eurozone te dodatno narušiti jedinstvo unutar EU.
Moramo si postaviti pitanje pred kojim se izazovima sada nalazi europska ideja. Ja bi ih podijelio u dvije skupine: vanjski i unutarnji izazovi. Pođimo od vanjskih. Današnja europska pozicija u međunarodnim odnosima nije previše bajna. Točnije nitko od važnijih igrača nas se ne boji. Kad je bila ukrajinska kriza Rusija se bojala SAD-a, a ne EU. Slično je bilo i u drugim situacijama. Temeljni nedostatak vanjske politike EU je nemogućnost dogovora članica oko bitnih odluka. Najbolje o tome svjedoči nedavni sukob Španjolske i Italije oko toga tko bi trebao biti u novom odboru za odnose s Iranom. Italija je ušla, a Španjolska nije što je rezultiralo u blokadi sporazuma s Iranom od strane Španjolaca. Ukoliko Vi ne možete prikazati da ste jedinstveni tada vas se nitko ne boji i nemate autoriteta. Posebno je autoritet važan kod trgovinskih sporazuma i ratova. Procjenjuje se da ukoliko dođe do pogoršanja trgovačkih odnosa između Kine i SAD-a (na što bi “funkcionalna” Europa trebala moći indirektno utjecati) da bi posljedice za gospodarstvo EU mogle biti velike. Posebno za zemlje poput Njemačke koje imaju intenzivnu razmjenu s Kinom. Nadalje, uvođenje carina na europske automobile od strane Trumpove administracije bi imalo vrlo negativan utjecaj na europski output. Budućnost pregovora između SAD-a i EU nije previše bistra, a postaje sve tmurnija uključimo li činjenicu da dolazi nova komisija i počinje američki izborni proces. Upravo zbog konsolidiranja vanjske politike budući EU izbori su značajni. Ako se nastavi trend populizma možemo očekivati sve veću težnju na izolacijsku politiku preko utjecaja parlamenta prilikom izbora komisije. Srećom i dalje najvažniju ulogu ima Europsko vijeće. Njegova mana je što ga čine političari koji će često ako je nešto popularno odabrati to neovisno o budućnosti zemlje. U ovom slučaju je to populizam i izolacija. Ako nacionalni šefovi odaberu taj pristup možemo očekivati daljnju polarizaciju vijeća i nemogućnost donošenja važnih odluka za vanjsku politiku što vodi daljnjem slabljenju.
Okrenimo se sada unutrašnjim izazovima. Počnimo od Francuske. Zadnjih mjeseci točnije četiri mjeseca slušamo vikend za vikendom o nasilnim prosvjedima u Francuskoj. Ti prosvjedi ući će u povijest pod nazivom “Žuti prsluci”. Macron je nakon mjeseci borbe odlučio popustiti. Odlučio je biti političar, a ne reformator. 1992. ugovorom iz Maastrichta je određeno da deficiti jedne države ne bi smio biti veći od 3% BDP-a. Macron je, kako bi zadovoljio potrebe naroda, odlučio to ignorirati i deficit će premašiti 3%. Deficit Francuske će se povećat s 2,8% na 3,2%. Budući da je zbog “Žutih prsluka” došlo do pada francuskog gospodarstva, stabilizacija stanja će sigurno u kombinaciji s poticajem potrošnje od 0,5% GDP-a dovesti do rasta koji će se preliti i na EU. Najveća mana Macronovog plana je gubitak vjerodostojnosti. On se predstavljao kao reformator, a ispada da popušta pritiscima s ulice. To će utjecati na europsko gospodarstvo na način da će smanjiti mogućnost fiskalnog ujedinjavanja zbog straha nordijskih članica od fiskalne neodgovornosti “južnih” članica. Drugi negativan učinak je smanjenje autoriteta Macrona u Europskom vijeću. Kako će Francuska narediti Italiji da se pridržava maastrichtških kriterija kada se i ona sama toga ne pridržava. A kriza u Italiji bi mogla dovesti do krize u Europi. I ovaj cijeli proces se svodi na to da su uskoro izbori i da ih političari trebaju ih osvojiti. Samo za cijenu ne pitaju.
Ista priča se dogodila u Italiji, ako ne i malo gora. U Italiji su na vlasti populisti s dubokom mržnjom prema EU (opravdano ili ne to je neka druga priča). Koalicija se sastoji od Lige i Pokreta pet zvjezdica. Liga je obećala smanjenje poreza, dok je Pokret obećao neki oblik univerzalnoga dohotka za siromašne. Razumne ideje za jednu socijalnu državu. Ali problem stvara što Italija nakon Grčke ima drugi najveći javni dug u Eurozoni. Povećanje bi izazvalo dodatnu izloženost Italije vanjskom dugu koju si ona teško u ovome trenutku može dopustiti. Također, talijanska namjera je bila u suprotnosti s kriterijem iz Maastrichta. I zbog toga je Europska komisija Italiji odbila proračun (barem službeno). Ali Francuskoj vrlo vjerojatno neće odbiti proračun. To licemjerje će biti problem u budućnosti. Ali maknimo se na kratko od politike ako je to uopće moguće. Talijanska vlada, barem u teoriji, bi s povećanjem državnih rashoda tj. davanjem subvencija i smanjivanjem poreza trebala povećati potrošnju. Ali u stvarnosti su male šanse za takav ishod. Povjerenje potrošača i business sektora je u Italiji vrlo nisko što uzrokuje dvostruki efekt. S davanjem više novaca građanima povećat će se osobna potrošnja makar uz nisko povjerenje te možda potakne povećavanje povjerenja potrošača. Međutim smanjenje povjerenja u financijskom sektoru, uzrokovano većim deficitom, uzrokuje povećavanje kamatnih stopa na državne obveznice što uzrokuje usporavanje gospodarstva. Stoga možemo zaključiti da proces povećavanja deficita u Italiji neće uzrokovati rast. Prema podacima OECD-a za Italiju se i u 2019. očekuje usporavanje gospodarstva. Evidentno je da Bruxelles neće dopustiti Talijanima prekoračenje u deficitu. Dopuštanje prekoračenja za Francuze samo će dovesti do daljnje polarizacije unutar Europske unije i potencijalno većeg broja mandata za populističke opcije.
Postoje još mnoge druge posljedice europskih izbora na EU i njeno gospodarstvo. U ovome tekstu naveo sam one za koje ja smatram da su najvažnije. U mandatu nasljednika Jean Claude Junckera konsolidacija i ojačavanje vanjske politike biti će od presudnog značaja za međunarodnu ulogu EU i za branjenje EU-a od raznih neželjenih vanjskih gospodarskih utjecaja. Macronov uspjeh kod rješavanja problema “Žutih prsluka” i dogovor s anti-EU vladom u Rimu ključ su gospodarske stabilizacije.
Luka Sovulj
Izvori
POLITICO.EU izdanje 7.veljače 2019.
Finacial times “How will the eurozone economy perform in 2019?”
https://www.ft.com/content/80cd7b82-0532-11e9-9d01-cd4d49afbbe3
Wikipedia “ Elections to the European Parliament”
https://en.m.wikipedia.org/wiki/Elections_to_the_European_Parliament
OECD Outlook Italy
http://www.oecd.org/eco/outlook/economic-forecast-summary-italy-oecd-economic-outlook.pdf