S vividnim sjećanjem na gorki okus inflacije od gotovo 50% mjesečno početkom 1990-ih, stanovništvo Hrvatske još uvijek pokazuje nepovjerenje u domaću valutu. To nam pokazuje i činjenica da je udio kredita odobrenih u stranoj valuti ili s valutnom klauzulom čini gotovo 70% ukupnog iznosa odobrenih kredita. Zbog nepovjerenja u domaću valutu i rastuće važnosti trgovine s Eurozonom, hrvatski građani štede u eurima, što implicira da su i izvori financiranja banaka u eurima. Parelelno s tim, većina građana se zadužuje u domaćoj valuti uz valutnu klauzulu, što bankama omogućuje da smanje tečajnu nepodudarnost između pasive (štednje građana) i aktive (krediti građanima). Valutna klauzula ima bitnu ulogu smanjenja rizika kod zaduživanja u domaćoj valuti za građane jer omogućuje da se određeni ugovoreni iznos (npr. iznos otplate kredita) veže uz tečaj stabilne valute ili košarice valuta. Na taj način, ugovorne strane se zaštićuju od moguće devalvacije/deprecijacije (u slučaju vjerovnika) ili revalvacije/aprecijacije (u slučaju dužnika), koje dovode do povećanja ili smanjenja ugovorenog iznosa plaćanja. Valutna klauzula osobito je važan instrument zaštite u međunarodnim plaćanjima, tj. osiguranja kreditora (od devalvacije) ili dužnika (od revalvacije). Dodatna prednost štednje i zaduživanja u euru u Hrvatskoj je činjenica, da čak i bez valutne klauzule, minimizaciju rizika garantira središnja banka držeći fiksnim tečaj kune u odnosu na euro.
No, što se događa kada se zadužujemo ili štedimo u valuti koja nije euro? Npr., u američkom dolaru? U principu, tada nastupa važnost valutne klauzule da građane zaštiti od deprecijacije i aprecijacije te valute. Npr. kod dizanja kredita u dolarima, valutna klauzula omogućuje zajmoprimcu da se osigura da aprecijacija dolara ili deprecijacija kune, nema kao posljedicu ‘poskupljivanje’ otplate rata i kamata tog kredita (pretpostavka je da zajmoprimac zarađuje u kunama). Budući da je upravo velika većina kredita u Hrvatskoj ugovorena s valutnom klauzulom, čini se da su građani naučili važnost valutne klauzule.
No, što se događa kada se država zadužuje na inozemnom tržištu, točnije u SAD-u? Bilo bi realno za očekivati da će i vodeći ekonomisti zaduženi za financiranje hrvatskog javnog duga na stranim tržištima poznavati pojam valutne klauzule. Očito nije dobro imati realna očekivanja.
Čak i činjenica da se Hrvatska zadužuje u američkim dolarima umjesto u eurima, iako je potpuno nelogična na prvi mah imajući da umu da se radi o izrazito euriziranoj ekonomiji s fiksnim tečajem naspram eura, može se djelomično objasniti privučenosti nešto nižim kamatnim stopama na državne obveznice. No s obzirom na izrazitu volatilnost tečaja kune prema dolaru zadnje desetljeće (slika 1), skoro je potpuno neobjašnjivo zašto se nismo zadužili uz valutnu klauzulu.
I koliko nas je ta jedna stavka u ugovoru koštala? S obzirom da smo se mi zadužili u dolarima sredinom 2008. godine kada je tečaj dolara prema kuni bio na rekordno niskoj razini (slika 3.), a počeli otplaćivati taj dug već slijedeće godine kada je dolar aprecirao (kuna deprecirala) – bili smo prisiljeni snositi trošak negativne tečajne razlike. Kada pogledamo proračun za 2009. godinu (podaci za 2010. godinu još nisu objavljeni), vidjet ćemo da nas je to koštalo 9 milijuna kuna, što je čak 9 milijuna kuna više nego što smo planirali potrošiti na negativne tečajne razlike (slika 2.)
Autorica osvrta: Ria Ivandić