Spomenuti Zakon najavio je, tada još ministar, Radimir Čačić u rujnu kao zakon koji će stati na kraj politiziranju velikih investicija od državnog interesa od strane lokalnih političara, ali i špekulantima zemljištem. Naime, nerijetko se događa da lokalni političari budu protiv nekog velikog investicijskog projekta jer na taj način skupljaju političke bodove ili pak lokalni stanovnici kupe zemljište gdje bi se trebala realizirati investicija te ga odbijaju prodati investitoru. Najsviježiji primjeri su “Golf na Srđu” čija je vrijednost 1,2 milijarde eura što je cca 7% državnog proračuna. Tu je naravno i TE Plomin C kojim bi se uvelike smanjila potreba za uvozom električne energije, vrijednosti 800 milijuna eura. Tadašnji ministar spomenuo je kako se želi ubrzati procedura za takve projekte dajući im “blagoslov Vlade” čime bi se izbjegli spomenuti problemi.
Sredinom siječnja Ministarstvo gospodarstva dalo je u javnu raspravu Zakon o strateškim investicijskim projektima, a udruge zelenih dočekali su ga na nož, a na sebi svojstven način interpretirao ga je pokret “Occupy Croatia” te je tako počela burna rasprava u javnom prostoru. No o čemu se zapravo radi?
U kontekstu Zakona, strateški projekti su projekti koji su od interesa za Republiku Hrvatsku iz područja energetike, turizma, prometa, elektroničkih komunikacija, zaštite okoliša, komunalnog gospodarstva, poljoprivrede, šumarstva, vodnog gospodarstva, ribarstva, zdravstva, kulture i drugog u javnom sektoru, a koji uključuju građenje građevina. Je li neki projekt strateški određuje Vlada. Iz same definicije očita je namjera da se privuču i olakša realizacija isključivo greenfield investicija. No uz to, takvi projekti moraju biti procijenjeni kao takvi da mogu u značajnoj mjeri povoljno utjecati na gospodarski razvitak pojedinih ili svih dijelova Hrvatske i ukupna ulaganja moraju iznositi najmanje 150 milijuna kuna, ali postoje i iznimke. Iznimke poput one da se stvaraju uvijeti za zapošljavanje većeg broja ljudi, znatno povećava iskorištenost obnovljivih izvora energie ili pak se ispunjava obveza preuzeta međunarodnim ugovorom. U Zakonu je navedeno desetak kriterija prema kojima se neki projekt može smatrati strateškim projektom.
Kako ćemo znati je li neki projekt od strateške važnosti? Povjerenstvo koje sastavi Vlada na temelju prikupljenih i dostavljenih podataka mora donijeti odluku o projektu je li on strateški, a takva se odluka objavljuje u Narodnim novinama. Ukoliko se takva odluka donese, svaki projekt dobiva svoju operativnu skupnu čija su imena također objavljena u odluci u Narodnim novimama. Ona se sastoji od voditelja i članova koji dolaze iz Agencije za investicije i konkurentnost, jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave na čijem će se području investicija realizirati te iz tijela državne uprave koji će operativno biti uključeni u pripremu investicijskog projekta. Oni neposredno odgovaraju ministru gospodarstva, a voditelj je odgovoran i za koordinaciju rokova. Čini se kako se radi o poprilično transparentnom procesu pošto se sve odluke i imena ljudi javno objavljuju u Narodnim noviama te se u svakom trenutku može reći tko je odgovoran za koji dio.
Mnogo je glasova bilo podignuto i o tome kako se ovime Zakonom derogiraju ostali zakoni u smislu da neće biti potrebno izdati određene dozvole ili napraviti procjenu utjecaja na okoliš što nije točno. Za strateške projekte moraju se izdati lokacijska, građevinska i uporabna dozvola kao i za sve druge projekte, a Središnje tijelo državne uprave nadležno za zaštitu okoliša dužno je utvrditi je li potrebna izrada Procjene utjecaja na okoliš u roku od 10 radnih dana.
Argumenti koji su se mogli čuti za ovaj zakon su, između ostalog, broj nezaposlenih, ali i kako bi najbolje bilo da se poštuju postojeće procedure kako se ovakav zakon ne bi trebao donositi. No gdje je zakon sada? Već smo u travnju, prošla su gotovo tri mjeseca od otvaranja javne rasprave. Gdje li je zakon sada? Što li se čeka? Za očekivati je kako će konačni prijedlog zakona biti znatno detaljniji i pojašnjen kako ne bi moglo doći do određenih “pogrešnih” tumačenja, ali da će zadržati osnovne ideje zbog kojih je Zakon donesen. Možda ga ubrzo ugledamo na sjednici Vlade koja će ga uputiti u Sabor po hitnoj proceduri. Ukoliko Zakon prođe, po prvi ćemo puta imati jasnu listu projekata za koje se smatra da su od interesa Republike Hrvatske i proceduru koju će dijelom riješavati operativno tijelo od strane države čineći proces transparentnijim nego li je to sada slučaj. Prozivke i optužbe oko rasprodaje javnih dobara nisu sasvim utemeljene iako se određeni dijelovi Zakona mogu “pogrešno protumačiti”.