U tekstu koji slijedi dan je kratak osvrt na trenutačno stanje, neke od najavljenih promjena i mogućnosti razvoja poreznih oblika koji najviše utječu na poreznu konkurentnost Hrvatske.
Kao i ostale tranzicijske zemlje, Hrvatska se bori s nedostatkom kapitala potrebnog za razvoj gospodarstva te sukladno tome ima potrošno orijentirani sustav oporezivanja. Porezna stopa od 20% po kojoj se tereti dobit viša je nego u većini zemalja regije ali niža od prosjeka Europske unije. Razlika je još izraženija ako se u obzir uzme efektivna stopa.
Hrvatska još uvijek pruža znatne porezne poticaje, olakšice i oslobođenja među kojima dominiraju oni selektivne prirode čije napuštanje zahtjeva Europska unija; zbog narušavanja neutralnosti poreznog sustava. Ipak, zbog ne tako davnih ratnih razaranja i velikog ekonomskog zaostajanja (pa i nazadovanja) pojedinih područja, Hrvatska ima nešto povoljniji tretman po tom pitanju. Izostanak ʺozbiljnijihʺ stranih investicija proteklih godina nameće pitanje i porezne konkurentnosti. Teško je odrediti koliko sustav oporezivanja dobiti utječe na privlačenje inozemnog kapitala i zadržavanje domaćeg unutar granica zemlje. Kao primjer može se razmotriti slučaj iz 2002. godine kad je vrijednost izravnih inozemnih ulaganja bila zamjetno manja nego godinu ranije usprkos drastičnom smanjenju stope poreza na dobit s 35% na 20% u 2001. godini. S druge strane, izravna inozemna ulaganja su rasla po sklapanju svakog bilateralnog ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja dobiti. Ipak, analiza trendova izravnih inozemnih ulaganja u Hrvatsku unazad 20 godina otkriva da se oni kreću sukladno onima na svjetskoj razini.
Sa stopom poreza na dodanu vrijednost od 25% Hrvatska nameće visoki porezni teret na potrošnju. Zemlje regije koje nisu članice Europske unije imaju za bar 5 postotnih poena nižu stopu PDV-a. Unutar Europske unije vladaju veliki kontrasti po pitanju visine stope PDV-a i sposobnosti naplate. U 2012. godini Švedska je sa stopom PDV-a od 25% imala 4% nenaplaćenih prihoda od istog, dok je Italija sa stopom od 21% uspjela naplatiti tek dvije trećine potraživanja. Isti problem “guši” Hrvatsko gospodarstvo gdje mala poduzeća zbog nelikvidnosti nisu u stanju plaćati PDV. Najnovijim izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dobit svim subjektima malog gospodarstva s ukupnim godišnjim primicima do 3 milijuna kuna omogućit će se plaćanje PDV-a po naplaćenom, umjesto po ispostavljenom računu, a biti će obvezni i prijaviti osobu koja im u propisanom roku nije podmirila račun te će ista biti ogovorna za plaćanje PDV-a koji mu je zaračunao dobavljač.
Novosti kod poreza na dohodak su povećanje osobnog odbitka kod izračuna istog s 2200,00 kuna na 2600,00 kuna te uvođenje poreza na kamate na štednju u visini od 12%. Te mjere su socijalnog karaktera i trebale bi dovesti do redistribucije dohotka, ali radi se o malom povećanju raspoloživog dohotka socijalno ugroženih i pitanje je koliki će učinak imati na rast potrošnje. S druge strane, najviša stopa od 40% kojom se oporezuje dohodak iznad 8800,00 kuna uzrok je tome da je u Hrvatskoj rad skup a plaće male. Od zemalja regije samo Slovenija ima višu stopu, dok prosječna najviša stopa poreza na dohodak na razini Europske unije iznosi 37,68%. Iako razvijene europske zemlje imaju više najviše stope poreza na dohodak, donje granice dohodovnog razreda na koji se one primjenjuju su i do 10 puta više od one u Hrvatskoj. Ako se tome još nadoda kako prihodi od poreza na dohodak čine tek 2% ukupnih poreznih prihoda te kako svake godine na desetine tisuća visokoobrazovanih ljudi odlazi u inozemstvo “trbuhom za kruhom”, postavlja se pitanje oportunosti držanja najviše stope poreza na dohodak na tako visokoj razini.
Iz dosad navedenog je vidljivo da ima mjesta za promjene, ali one moraju biti određene na temelju strategije razvoja zemlje jer nestabilan sustav oporezivanja ne može biti konkurentan; a samo je Zakon o porezu na dohodak u posljednjih 20 godina mijenjan 17 puta. Također, s obzirom da su najčešće primjedbe domaćih i stranih investitora one na račun preglomazne javne uprave i korupcije, pitanje je koliko zapravo porezna konkurentnost Hrvatske utječe na privlačnost investiranja. To je pitanje hijerarhije problema, jer Hrvatska s postojećim poreznim sustavom ne privlači dovoljno stranih investitora, ali ako je primarni uzrok istog drugdje tada bi i prioriteti trebali biti jasni. Slijedom te misli može se zaključiti da u Hrvatskoj i regiji postoje duboko ukorijenjeni društveni problemi koji se reflektiraju na političku stabilnost i poslovno okruženje i nisu u domeni fiskalne politike.
Vice Tomaš
Financijski klub