Malo otvoreno gospodarstvo

Vrlo često u javnom diskursu čujemo riječ ekonomija. Mnogi se nabacuju s ekonomskim pojmovima, mnogi ih krivo interpretiraju, a jedna rijetka manjina zaista i zna što znače. U ovome članku provest ću vas kroz vrlo jednostavne makroekonomske modele koji će vam na intuitivan način objasniti funkcioniranje ekonomije, mehanizme izlaska iz recesije te odgovoriti na pitanje što znači mala otvorena ekonomija.

Zamislimo si jedno ribarsko selo negdje na Mediteranu. Za sada uvedimo pretpostavku da to malo mjesto A nema nikakvu komunikaciju s vanjskim svijetom tj. potpuno je odsječeno od njega. Ta se pretpostavka u ekonomiji naziva pretpostavkom o zatvorenoj ekonomiji te nam omogućava da temeljne ekonomske procese dodatno pojednostavimo, ali da i dalje vrijede. Budući da je naša ekonomija ribarsko selo pretpostavimo da je glavna gospodarska grana ribarstvo. Neka to malo selo godišnje ulovi jednu tonu ribe. Stanovnici sela također se bave i poljoprivredom i proizvode pola tone povrća godišnje. Ribarstvo i poljoprivreda čine njihovu ekonomiju.

Ukupna proizvodnja u tom selu iznosi tonu ribe i pola tone povrća. Uvedimo sada cijene. Radi jednostavnosti pretpostavit ćemo da riba i povrće koštaju jednako tj. jednu kunu. Zašto su nam cijene bitne? Uz pomoć cijena izračunavamo ukupnu vrijednost proizvodnje odnosno bruto domaći proizvod (BDP) zemlje. Budući da smo ranije rekli da je naše selo odsječeno od svijeta, sve što se proizvede u njemu mora biti i kupljeno od strane stanovnika tog sela. To znači da je proizvodnja jednaka potrošnji. Prilikom kupnje nekog proizvoda dolazi do prijenosa novca od kupca do prodavatelja te prodavatelj ostvaruje dohodak. Zbog toga možemo zapisati sljedeću jednadžbu:

PROIZVODNJA = POTROŠNJA = DOHODAK      (I.)

Sada ćemo lagano zakomplicirati stvari. Razina proizvodnje u nekoj ekonomiji ovisi o razini osobne potrošnje. Što ljudi više kupuju više će se proizvoditi. Nadalje ovisi o državnoj potrošnji. Što država više troši na ceste, avione i sl., više će se proizvoditi u ekonomiji te će se razina proizvodnje povećavati. Također, razina proizvodnje ovisi o investicijama. Kada ljudi štede, financijske institucije posuđuju tu štednju drugima koju ju investiraju u gospodarstvo u obliku novih tvornica, poslovnih centara i sl. Što je kapital, koji predstavlja tuđu štednju, jeftiniji investitorima zbog nižih kamatnih stopa, to su investicije veće. S jednadžbom II. prikazan je taj odnos:

BDP = OSOBNA POTROŠNJA + DRŽAVNA POTROŠNJA + INVESTICIJE     (II.)

iz jednadžbe II. slijedi:

BDP = C(cYD) + G + I(sYD,i)            (III.)

Međutim od kuda dolazi štednja i od kuda državi novac za ulaganje? Zamislite da stanovnik našeg malog mjesta ima dohodak tj. bruto plaću (plaća prije poreza) od 1000 kuna. Neka porez (prihod države) bude 200 kuna. Iz poreza država financira svoju potrošnju. Našem stanovniku je ostalo je 800 kuna tj. njegova neto plaća. On će dio svoje plaće potrošiti, recimo 600 kuna. Taj iznos predstavlja njegovu osobnu potrošnju. Kako bi izračunali njegovu štednju od ukupnog dohotka oduzimamo osobnu potrošnju te dobivamo da njegova štednja iznosi 200 kuna. Iz ovog pojednostavljenog primjera možemo izvući sljedeću formulu:

YD= c*(Y-T)+(1-c)(Y-T)       (IV.)

gdje YD predstavlja raspoloživi dohodak tj. dohodak nakon poreza (neto plaća). On je zbroj štednje i potrošnje pojedinca. Granična sklonost potrošnji (c) nam govori koliki će dio raspoloživog dohotka pojedinac potrošiti. Dio dohotka koji pojedinac ne potroši predstavlja njegovu štednju. (1-c) predstavlja graničnu sklonost štednji tj. dio dohotka koji pojedinac štedi.

Uz pomoć jednadžbe IV. možemo modificirati jednadžbu III. te dobijemo:

BDP = c*(Y-T) + T + I(sYD,i)           (V.)

gdje c*(Y-T) predstavlja osobnu potrošnju, T državnu potrošnju te I(sYD,i) investicije koje ovise o štednji i kamatnoj stopi.

Sada zamislimo scenarij u kojem je naše malo mjesto pogodila recesija. Recesija znači da dolazi do pada proizvodnje u državi te se ona proglašava ako dođe do pada BDP-a dva uzastopna kvartala. Sada, zbog recesije, naše mjesto proizvodi pola tone ribe i četvrt tone povrća godišnje. Postavlja se pitanje kako izvući mjesto iz recesije? Postoje dva načina.

Prvi način je fiskalna politika. Nju provodi vlada, a pod fiskalne mjere podrazumijevamo smanjivanje poreza te povećanje državne potrošnje. Razmotrimo sada oba slučaja. Prvo ćemo analizirati situaciju u kojoj dolazi do smanjivanja poreza. Ukoliko pogledajmo jednadžbu V., primjećujemo da smanjivanje poreza povećava osobnu potrošnju i investicije, a smanjuje državnu potrošnju ako se ne želimo zadužiti. Pretpostavimo da će se selo zadužiti kako bi održalo jednaku razinu državne potrošnje te u tom slučaju dolazi do rasta osobne potrošnje. Ljudi će više trošiti, povećat će potražnju za dobrima što će rezultirati u povećanju proizvodnje. Povećanje proizvodnje doprinijet će povećanju zaposlenosti što će dovesti do toga da više ljudi troše što pak opet vodi do rasta proizvodnje. Proces se nastavlja u krug te je svaki put sve slabiji, sve dok se ne potroši potencijal koji je nastao smanjenjem poreza. Ovaj se efekt u ekonomiji naziva efekt multiplikatora. Isti efekt se događa s povećanjem državne potrošnje.

Drugi način da gospodarstvo izađe iz recesije je korištenje monetarne politike. Za početak ćemo objasniti kako monetarna politika funkcionira. Ljudima treba novac za kupnju proizvoda i usluga. Što nam je veći dohodak više kupujemo pa nam treba više novca. Možemo reći da potražnja za novcem ovisi o dohotku. Nadalje, uz pomoć novca štedimo u banci. Štednja je atraktivnija kada su više kamatne stope pa su ljudi tada skloniji držati novac u banci. Potražnja za novcem, uz dohodak, ovisi i o kamatnim stopama. Što nam je viši dohodak to je potražnja veća, a što su više kamate potražnja je manja i obratno. Međutim tko određuje ponudu novca? Odgovor na to pitanje je središnja banka. Što je ponuda novca manja, on je rjeđi te će njegova cijena biti viša tj. kamatne stope će biti više te će ljudi preferirati štednju nad kupovinom. Također, vrijedi i obratno.

Vratimo se mi sada našem malom ribarskom mjestu koje je u recesiji. Drugi način da izađu iz recesije je monetarna politika. Njihova središnja banka povećava ponudu novca što rezultira u padu kamatne stope. Niže kamatne stope ljude stimuliraju da troše te dolazi da rasta osobne potrošnje. Također, niže kamatne stope stimuliraju investicije jer se poduzeća mogu jeftinije zaduživati. Rast osobne potrošnje i investicija dovest će do rasta proizvodnje te doprinijeti izlasku zemlje iz recesije, no postoje i ograničenja monetarna politike.

Zamislimo sada da su stanovnici našeg malog, ribarskog mjesta A otkrili da postoji još jedno, njima vrlo slično, mjesto koje se zove B. I sada bi stanovnici mjesta A htjeli trgovati sa stanovnicima mjesta B međutim nailaze na različite prepreke.

Za razliku od mjesta A čija je valuta kuna, mjesto B ima euro kao svoju službenu valutu. Budući da cijene proizvoda mjesta A i B nisu izražene u istim valutama, nije moguće trgovati njima. Kako bi riješili taj problem, uvodimo pojam koji se naziva tečaj (za više vidi Devizni tečaj). Tečaj nam pokazuje koliko kuna možemo dobiti za jedan euro (npr. 1 euro = 7,5 kuna). S postojanjem tečaja rješavamo problem u razmjeni dobara koji se javlja zbog postojanja različitih valuta.

Sada kada su naša dva mjesta riješila problem različitih valuta ona mogu slobodno trgovati. Stanovnici mjesta B kupovat će proizvode mjesta A i obratno. Ako će stanovnici mjesta B htjeti kupovati puno ribe i povrća od mjesta A onda će se u mjestu A povećati proizvodnja. Količinu ribe i povrća koje stanovnici mjesta B kupe od mjesta A naziva se izvoz mjesta A. Vrijedi i obratno. Količina ribe i povrća koju stanovnici mjesta A uvezu od mjesta B naziva se uvoz mjesta A te smanjuje domaću proizvodnju. Iz navedenog možemo definirati proizvodnju tj. BDP otvorene ekonomije:

BDP= OSOBNA POTROŠNJA + DRŽAVNA POTROŠNJA + INVESTICIJE + IZVOZ – UVOZ              (VI.)

Međutim, o čemu ovisi količina ribe i povrća koju će uvesti ili izvesti mjesto A? Što su povrće ili riba relativno skuplji iz mjesta A nego iz mjesta B, manje ljudi će u mjestu B kupovati dobra iz mjesta A. Primjerice, kilogram ribe iz mjesta A iznosi 1 kunu, a kilogram ribe iz mjesta B 0,15 eura (1,125 kuna). Ako se cijena ribe iz mjesta A povisi na 1,5 kuna onda će ona biti relativno skuplja nego riba iz mjesta B te će se smanjiti potražnja za njom. Odnos između dviju valuta je određen tečajem. S manipulacijama tečaja može se postići da dobra iz mjesta A budu relativno jeftinija nego dobra iz mjesta B. Objasnimo to na primjeru. Uzmimo da cijena ribe iz mjesta A iznosi 1 kunu, a cijena ribe iz mjesta B 0,133 eura (1 kuna). Neka je tečaj 1 euro = 7,5 kuna. Ukoliko depreciramo kunu odnosno smanjimo vrijednost kuni, tečaj će za 1 euro iznositi 15 kuna.  To znači da će cijena ribe iz mjesta A u mjestu B iznositi 0,067 eura te će se povećati uvoz ribe iz mjesta A u mjesto B s čime će porasti domaća proizvodnja u mjestu A.

Postoje i negativne posljedice deprecijacije valute. Cijeli proces deprecijacije domaće valute i porasta izvoza neće se dogoditi preko noći već će trajati neko vrijeme. Na početku će dovesti do smanjenja domaće proizvodnje jer će uvozna dobra biti skuplja te će ljudi imati manje novca za trošenje na domaća dobra (Primjerice, neka riba iz mjesta B košta 1 euro. Prije deprecijacije ona će koštati u mjestu A 7,5 kuna, a nakon 15 kuna.). S prolaskom vremena dolazi do rasta domaće proizvodnje jer će domaća dobra postati jeftinija te će veća inozemna potražnja za njima generira rast proizvodnje. Ova se ideja u ekonomskoj teoriji naziva  Marshall-Lernerov uvjet. Jedini je problem što ne vrijedi uvijek i svugdje, ali to je već neka druga priča.

Luka Sovulj

Literatura:

  1. Blanchard, O. (2017). Macroeconomics. 7th ed. Boston: Pearson.