Izjava Anthony Giddens-a kako su nacionalne države premalene da bi riješile velike i prevelike da riješe male probleme, najbolje karakterizira izazove globalizacije. Stvaranje jedinstvenog i liberalnog globalnog tržišta neizbježno je povezan sa političkim ciljem da se osigura stabilnost koja je preduvjet gospodarskog rasta. Pritom uvijek na pozornici svjetske politike možemo izdvojiti velesile, čiji interesi dolaze prije svih drugih. Takav utjecaj može izaći iz gospodarske ili političke snage države, iako često jedna uvjetuje drugu.
Posljednje stoljeće u tom smislu definitivno pripada Sjedinjenim Američkim Državama, svjetskoj velesili i po gospodarskom i po ekonomskom utjecaju. U razdoblju Hladnog rata sličnu političku snagu imao je SSSR, a krajem 20. stoljeća ekonomski konkurent bio je Japan. Nije teško složiti se kako je spomenuto razdoblje zasigurno američka era. Ali tko danas sa sigurnošću može izjaviti kako je SAD i dalje najznačajniji politički ili ekonomski sudionik globalizacijskog procesa?
Mnogi se slažu kako je nastupila post- američka era. Uz napomenu kako post- američka era pritom ne mora nužno značiti da SAD slabi. Naprotiv, on može nastaviti jačati, biti prosperitetan i možda ostati najutjecajniji u ovom novom svijetu, ali je doba unipolarnosti i dominacije SAD-a zasigurno gotovo. Posljednjih 25 godina, nakon pada komunističkih država i Sovjetskog saveza, SAD je dominirao svijetom bez ikakve prave političke ili ekonomske protuteže. No, danas postoji jedinstveno europsko tržište koje je, iako zahvaćeno krizom, i dalje mnogo veće od unutarnjeg tržišta SAD-a. Članice EU promatrane kao jedno gospodarstvo također imaju veći nominalni BDP. Sve to govori kako se pojavljuju novi koncepti u svjetskom gospodarstvu koji mogu konkurirati snazi i utjecaju SAD-a
1990. godine Kina je predstavljala 2% globalnog BDP-a, a danas predstavlja 8 %. Ali, to ne staje samo na ekonomskom rastu. Kina ima sve veći vojni kapacitet i svake godine ulaže sve veća sredstva, dok s druge strane možemo svjedočiti kako SAD racionalizira svoju vojnu potrošnju, reraspoređuje vojnike iz Europe i zatvara brojne vojne baze. Rast Kine nezaustavljiv je otkada je 2001. godine ušla u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO). Brojne strane kompanije preselile su svoje proizvodne pogodne u Kinu zbog niskih uvjeta rada koje su morali poštovati, a koji su se mogli naći rijetko gdje. Kina je također pretekla Japan po udjelu u vlasništvu javnog duga SAD-a, pri čemu joj ostaje kapacitet da i dalje otkupljuje američke državne obveznice, jer jednostvano sav priljev dolara koje prima iz trgovinskog suficita s SAD-om nekud mora uložiti.
Ali nije samo Kina priča uspjeha. Rastuće sile diljem svijeta prolaze kroz razdoblje političke stabilnosti i ekonomskog rasta i postaju sve aktivnije na svjetskoj političkoj sceni. Prije 20 godina Turska je bila krhka demokracija, domirala je vojska i konstantno je bila potrebna vanjska vojna pomoć. Od 2009. godine Turska je otvorila 3,4 milijuna radnih mjesta, što je više od Europske unije i Rusije zajedno. Nadalje, Brazil se 1990. tek oslobađao dugogodišnjih diktatorkih sustava, borio se sa inflacijom od 3000%, danas je Brazil stabilna demokracija sa stabilnim rastom gospodarstva koje je preotelo 6. poziciju Ujedinjenom Kraljvstvu, a najvaljuju kako će do 2015. godine preteći i ono Francusko.
Znakovito je da se nekadašnji G8 transformirao u G20, to svjedoči kako su europski i američki političari prizanali kako se globalna moć preraspodjeljuje. Sve više odlaze u službene posjete upravo u područja u razvoju poput arapskog svijeta, Kine, Brazila, Indije. Vrlo vjerojatno kako bi očuvali ili čak proširili svoj utjecaj i veze za tim dijelovima svijeta koji zasigurno postaju sve važniji u donošenju političkih i ekonomskih odluka koje imaju globalni utjecaj. Globalizacije se više ne promatra kao proces koji koristi isključivo SAD-u i nekolicini zapadno – europskih zemalja, svijet je počeo iskorištavati prednosti globalizacije, a nove pozicije tek predstoji zauzeti.