Zakonodavni okvir na kojem se temelji tržišno gospodarstvo donesen je 90-ih godina. Unatoč tome postoje brojne zapreke za izravna strana ulaganja u RH, a to su nedovoljna učinkovitost pravosuđa, česte promjene zakona, nedovoljna transparentnost, dug i složen postupak podnošenja i odobravanja molbi. Tu su još i zastarjeli katastarski registri gdje podaci vrlo često ne odgovaraju stvarnom stanju. Također, jedna od poteškoća je nejasna podjela između zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. U RH veliki problem predstavlja i korumpiranost lokalnih dužnosnika, a od iznimnog je značaja i tretman stranog ulagača. Tu su i deficit bilance plaćanja, visoka nezaposlenost, visok deficit proračuna, deindustrijalizacija, pogrešan model privatizacije te vlasnički problemi.
Zapravo, kod nas problemi postoje u cjelokupnom sustavu; od administracije, sudstva, poreznog sustava i političke volje te nije u potpunosti iskorišten hrvatski potencijal. Stoga, za uspješno privlačenje FDI-a potrebno je osigurati efikasan pravni sustav, sustav plaćanja, makroekonomsku stabilnost, transparentnost fiskalne i monetarne politike, jednak tretman domaćih i stranih investitora, porezne olakšice pri investiranju, jeftiniju radnu snagu te uvoz opreme bez carine.
Općenito, mjere za poticanje FDI-a možemo podijeliti u tri skupine (Bilas, 2006.):
- Fiskalni poticaji (npr. smanjivanje poreza na dobit za FDI pothvate, odgode plaćanja poreza na dobit za određeno vrijeme, smanjivanje određenih poreznih prihoda gdje lokalna vlast ima utjecaja, donošenje sporazuma o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, omogućavanje ubrzane amortizacije, omogućavanje poreznih odbitaka za investiranje i reinvestiranje u obliku inozemnoga izravnog ulaganja, omogućavanje odbitaka od porezne osnovice vezanih uz broj zaposlenih lokalnih odnosno rezidentnih radnika, omogućavanje odbitaka od porezne osnovice za udio domaćih sirovina u proizvodnji, omogućavanje izuzeća od plaćanja uvoznih carina na kapitalnu opremu, stojeve i sirovine, omogućavanje izuzeća od plaćanja izvoznih carina i povrata uvoznih carina).
- Financijski poticaji (npr. odobravanje novčanih sredstava poduzećima za financiranje inozemnih izravnih ulaganja poput državne pomoći i subvencija u iznosu dijela troškova ulaganja, subvencioniranih zajmova, državnih garancija i garantiranih izvoznih kredita, osiguranja protiv valutnog i nekomercijalnih rizika koje pruža država umjesto osiguravajućih društava i slične potpore).
- Ostali poticaji – povećanje profitabilnosti ulaganja nefinancijskim načinima, npr. pružanje usluga u vezi s infrastrukturom (sudjelovanje u investiciji infrastrukture, voda, kanalizacija, itd.) pod povoljnijim uvjetima.
Vlada RH donijela je Zakon o poticanju ulaganja 2006. godine. Tim zakonom definirane su poticajne mjere u obliku poreznih povlastica, carinskih povlastica, potpora za opravdane troškove otvaranja novih radnih mjesta povezanih s ulaganjem, potpora za opravdane troškove usavršavanja povezanih s ulaganjem, poticajne mjere za osnivanje i razvoj: tehnoloških razvojno-inovacijskih centara i strateških aktivnosti poslovne podrške, poticajne mjere za velike projekte ulaganja – projekti ulaganja od značajnoga gospodarskog interesa.
U Hrvatskoj poticajne mjere su pretežito fiskalne prirode (porezne i carinske olakšice) i usmjerene su prema poticanju ulaganja u gospodarske aktivnosti ako se time osigurava ekološki sigurna djelatnost i jedan ili više od sljedećih ciljeva: unos nove opreme i suvremenih tehnologija, uvođenje novih proizvodnih postupaka i novih proizvoda, veća zaposlenost i izobrazba zaposlenika, modernizacija i unaprjeđenje poslovanja, razvoj proizvodnji s višim stupnjem prerade, povećanje izvoza, povećanje gospodarske aktivnosti u dijelovima Republike Hrvatske u kojima gospodarski rast i zaposlenost zaostaju za državnim prosjekom u skladu s kartom regionalnih državnih potpora, razvoj nove ponude usluga, ušteda energije, jačanje informatičke djelatnosti, suradnja s financijskim institucijama izvan zemlje te prilagodba hrvatskoga gospodarstva europskim standardima.
Ne postoji jedinstven program s ciljem privlačenja FDI-a, ali neophodni uvjeti su politička stabilnost, adekvatna privatizacija, poštivanje ugovora, zaštita privatnog vlasništva, borba protiv korupcije, dobra zakonska regulativa i stabilno poslovno okruženje. Svakako da nisu zanemarive prednosti koje proizlaze iz blizine tržišta EU te relativno jeftina radna snaga.
Pri donošenju mjera poticanja ulaganja treba voditi računa o različitim učincima različitih FDI-a te vremenskom rasporedu priljeva FDI-a, jer preveliki priljev u kratkom roku može imati negativan utjecaj na platnu bilancu zbog porasta vrijednosti domaće valute. Treba voditi računa o politikama multinacionalnih kompanija i poticati ulaganja u sektore ekonomije koji imaju potencijala za restrukturiranje, modernizaciju i povećanje hrvatskog izvoza. Konkurencija između zemalja u privlačenju FDI-a je sve veća te nije dovoljno zadovoljiti samo osnovne ekonomske preduvjete. Potrebno je provoditi selektivne mjere poticanja FDI-a, a sve veću ulogu u tome ima marketing. Zaključno s tim, Hrvatska treba proaktivnu politiku privlačenja FDI-a kako bi se mogla nositi sa konkurencijom.
Autorica osvrta: Lucija Dubravac